понедељак, 10. новембар 2008.

РАКИЋ ПЕЈЧИЋЕМ / Душан Стојковић


Јован Пејчић, Милан Ракић на Косову: завет – песма – чин,Конрас, Београд 2006; 436 стр.


Зна­ме­ни­ти ита­ли­јан­ски пи­сац Лу­и­ђи Пи­ран­де­ло има ан­то­ло­гиј­ску дра­му Шест ли­ца тра­же пи­сца. Песник Ми­лан Ра­кић на­шао је у Јо­ва­ну Пеј­чи­ћу сво­га пи­сца. Књи­га Ми­лан Ра­кић на Ко­со­ву: за­вет – пе­сма – чин, уз За­но­се и пр­ко­се Ла­зе Ко­сти­ћа Ста­ни­сла­ва Ви­на­ве­ра, нај­бо­ља је књи­га о јед­ном пе­сни­ку ко­ју све­ко­ли­ка срп­ска књи­жев­на исто­ри­ја по­се­ду­је. Ви­на­ве­ро­ва мо­но­гра­фи­ја пу­на је ми­ни есе­ја ко­ји се мо­гу тре­ти­ра­ти и као за­о­кру­же­не це­ли­не по се­би. И из Пеј­чи­ће­ве књи­ге да­ју се из­дво­ји­ти не­ко­ли­ке це­ли­не (по­не­кад се мо­же из­вр­ши­ти и по­ве­зи­ва­ње, улан­ча­ва­ње тек­сто­ва по­све­ће­них не­ко­ли­ким ак­те­ри­ма ко­ји су би­ли су­ди­о­ни­ци Ра­ки­ће­ва жи­во­та и ра­да на Ко­со­ву и Ме­то­хи­ји), али су оне да­ле­ко „чвр­шће“, функ­ци­о­нал­ни­је угра­ђе­не у основ­ни текст сту­ди­је, те се она чи­та без за­стај­ки­ва­ња, у јед­ном да­ху. Иако је стрикт­но ве­за­на за са­мо је­дан, мо­жда нај­ва­жни­ји пе­ри­од Ра­ки­ће­ва жи­во­та, до­и­ма се као пра­во ен­ци­кло­пе­диј­ско оства­ре­ње ка­да је о по­зна­ва­њу и раз­у­ме­ва­њу јед­но­га пи­сца реч.

У срп­ском на­ро­ду по­сто­ји из­ре­ка: До­бар ју­нак, да је чо­век та­ки! До­ско­ра­шње на­ше раз­у­ме­ва­ње и ту­ма­че­ње Ми­ла­на Ра­ки­ћа го­то­во би се мо­гло „по­кри­ти“ фор­му­лом: До­бар чо­век, да је пе­сник та­кав! До ско­ра је, по­себ­но по­сле ата­ка бе­о­град­ских аван­гард­них пи­са­ца, на­ро­чи­то над­ре­а­ли­ста, на пе­сни­штво (ње­го­ве до­ме­те и вред­но­сти) Јо­ва­на Ду­чи­ћа и Ми­ла­на Ра­ки­ћа, Ра­ки­ће­во пе­снич­ко де­ло би­ло у не­за­слу­же­ној сен­ци Ду­чи­ће­вог, по­при­лич­но – са­свим не­за­слу­же­но – пот­це­ње­но, по­гре­шно про­чи­та­но и рас­ту­ма­че­но.

У раз­во­ју срп­ске по­е­зи­је че­сто смо има­ли за удар­не пе­сни­ке од­ре­ђе­ног пе­снич­ког вре­ме­на по дво­ји­цу лир­ских ди­о­ску­ра. На­ве­ди­мо нај­по­зна­ти­је лир­ске „па­ро­ве“: Бран­ко Ра­ди­че­вић – Сте­ри­ја (из на­кнад­не чи­та­лач­ке пер­спек­ти­ве), Змај – Ла­за Ко­стић (и ов­де се мо­ра при­зва­ти на­кнад­ни чи­та­лач­ки увид), Јо­ван Ду­чић – Ми­лан Ра­кић, Ми­лош Цр­њан­ски – Раст­ко Пе­тро­вић, Вас­ко По­па – Ми­о­драг Па­вло­вић, Ма­ти­ја Бећ­ко­вић – Бра­ни­слав Пе­тро­вић... Ни­је би­ло ну­жно да се њи­хо­во пе­сни­штво „су­да­ра“. Осим код два по­след­ња при­ме­ра, кри­ти­ка и пу­бли­ка се ја­сно опре­де­љи­ва­ла за јед­ног. По­не­кад је то до­во­ди­ло до де­тро­ни­за­ци­је дру­гог. Јо­ван Ду­чић се, по­сле за­тиш­ја и из­ну­ђе­не – иде­о­ло­шке – изо­ла­ци­је, вра­тио на ве­ли­ка вра­та у на­шу пе­снич­ку тра­ди­ци­ју. Ми­лан Ра­кић је остао на ли­сти че­ка­ња. Су­прот­ста­вље­ни су, по­при­лич­но из­ми­шље­ни и „до­ра­ђе­ни“, ира­ци­о­на­ли­зам и сим­бо­ли­ка Ду­чи­ће­ва, на јед­ној, и ра­ци­о­нал­ност и пре­ве­ли­ка ја­сност Ра­ки­ће­ва, на дру­гој стра­ни. Смет­ну­та је с ума ис­ци­зе­ли­ра­ност Ра­ки­ће­ва сти­ха, ње­го­ва го­то­во ва­јар­ска, и так­тил­на у нај­ве­ћој ме­ри, сла­дост пе­ва­ног, ду­би­на па­три­от­ских осе­ћа­ња, ми­са­о­ност осе­ћај­ног и осе­ћај­ност ре­флек­сив­ног, рет­ко оства­ре­на – и у европ­ској по­е­зи­ји – син­те­тич­ност и кон­ци­зност пе­ва­ног. Да се и Ра­кић поч­не чи­та­ти као ве­ли­ки пе­сник, је­дан од нај­зна­чај­ни­јих, и нај­о­ства­ре­ни­јих, у све­ко­ли­кој срп­ској по­е­зи­ји (уз Мом­чи­ла На­ста­си­је­ви­ћа, он спа­да у рет­ке пе­сни­ке ко­ји су, окон­ча­ли вла­сти­то пе­снич­ко де­ло, ре­а­ли­зу­ју­ћи за­ми­шље­но и хте­но) до­при­не­ли су нај­ви­ше Ле­он Ко­јен сво­јом Ан­то­ло­ги­јом срп­ске ли­ри­ке 1900–1941 (2001) и, упра­во, Јо­ван Пеј­чић – по­нај­ви­ше овом књи­гом, али не са­мо њом.

Пре ње, Пеј­чић ће при­ре­ди­ти три дра­го­це­не Ра­ки­ће­ве књи­ге: Над за­спа­лим Срп­ством (2000), Са­бра­не пе­сме (2001) и Пе­сме (2003). Ура­ди­ће то мак­си­мал­но акри­бич­но, ка­ко и ина­че ра­ди, по че­му се раз­ли­ку­је од дру­гих бр­жих и ма­ње при­ље­жних про­у­ча­ва­ла­ца на­ше књи­жев­не про­шло­сти. Пеј­чић има, и ка­да је о при­ре­ђи­вач­ком ра­ду реч, сво­је пи­сце. Сем Ра­ки­ћа, то је, не­сум­њи­во, Јо­ван Скер­лић (до са­да је, на свој, стро­го на­у­чан на­чин при­ре­дио ње­го­ву Исто­ри­ју но­ве срп­ске књи­жев­но­сти /1997/, Пи­сце и књи­ге, I–III /2000/ и, за­јед­но са Ми­ло­ва­ном Ви­те­зо­ви­ћем, Срп­ске те­ме /2000/), а то по­ла­ко по­ста­је и Бра­ни­мир Ћо­сић. Об­да­рио нас је но­вим из­да­њем Де­сет пи­са­ца де­сет раз­го­ва­ра (2002), а при­пре­ма и књи­гу о ње­му. Ћо­си­ће­ва књи­га нај­бо­ља је књи­га ин­тер­вјуа ко­ју срп­ска књи­жев­ност има, Јо­ван Скер­лић је нај­бо­љи за­ступ­ник – по­слу­жи­мо се син­таг­мом Вла­да­на Сто­ја­но­ви­ћа Зо­ро­ва­ве­ља – ура­ган­ске кри­ти­ке, а Ми­лан Ра­кић је је­дан од вр­хун­ских пе­сни­ка на­ше ли­ри­ке. Јо­ван Пеј­чић, да­кле, са­свим из­ве­сно и про­грам­ски, пред­ста­вља и пи­ше са­мо о нај­бо­љи­ма.

Пеј­чи­ће­ва сту­ди­ја по­чи­ње као ро­ман (мно­го ро­ма­неск­ног са­чу­ва­ће до по­след­ње стра­ни­це) пре­пун ре­ми­ни­сцен­ци­ја, за­о­кру­же­них и функ­ци­о­нал­них епи­зо­да. Глав­ни ју­нак је, ло­гич­но, Ми­лан Ра­кић, али се, по­ред ње­га, пред на­шим очи­ма за­час обре­ту и мно­ги дру­ги и зна­ни и не­зна­ни ли­ко­ви из на­ше про­шло­сти. Спо­ме­ни­мо не­ко­ли­ке нај­бо­ље осли­ка­не: Гри­го­ри­је Бо­жо­вић (ње­го­во при­по­ве­да­ње о Ра­ки­ћу пра­ви је ро­ман у ро­ма­ну), Јо­ван Ри­стић, Бра­ни­слав Ну­шић, Сто­јан Но­ва­ко­вић, Љу­бо­мир Ко­ва­че­вић, Јо­ван М. Јо­ва­но­вић, Све­ти­слав Си­мић, Сло­бо­дан Јо­ва­но­вић, Јо­ван Цви­јић, Бог­дан По­по­вић, Јо­ван Скер­лић, Ни­ко­ла Па­шић, Ми­лан Грол, Иси­до­ра Се­ку­лић и мно­ги дру­ги. Не­ки су и обич­ним кро­ки­јем пла­стич­но при­ка­за­ни. „Ро­ман“ о Ра­ки­ћу са­др­жи у се­би чи­та­ву пре­гршт ми­ни но­ве­ла у ко­ји­ма се по­ред ње­га на­ла­зе и не­ки дру­ги зна­ме­ни­ти ли­ко­ви на­ше већ дав­не про­шло­сти ко­ја је, игром слу­ча­ја, по стра­да­њи­ма ко­ја нас и да­нас пра­те, отад­жбин­ском бо­лу ко­јем се не дâ да ми­не, не­из­ве­сној бу­дућ­но­сти, на­да­ма ко­је мо­гу би­ти из­не­ве­ре­не, про­пу­сти­ма и не­хо­тич­ним гре­шка­ма – не са­мо про­шлост, већ и сли­ка тре­нут­ка у ко­јем је­смо, бол­на на­ша са­да­шњост са­ма.Књи­га Ми­лан Ра­кић на Ко­со­ву на нај­бо­љи мо­гу­ћи на­чин оте­ло­тво­ру­је оно што је књи­жев­но­кри­тич­ка ми­сао, по­чев од дру­ге по­ло­ви­не де­вет­на­е­стог ве­ка, нај­пре сти­дљи­во а ка­сни­је све гла­сни­је и агре­сив­ни­је, за­го­ва­ра­ла: и кри­ти­ка је ли­те­ра­ту­ра, књи­жев­на умет­ност. Књи­жев­на кри­ти­ка и ро­ман два су ли­те­рар­на жан­ра. Књи­га ко­ја је пред на­ма збир је раз­ли­чи­тих жан­ро­ва / „жан­ро­ва“, оства­ре­ње ко­је сво­јим укуп­ним ре­зул­та­том, и оства­ре­но­шћу, и сим­бо­лич­ки по­ка­зу­је ка­ко се о Ра­ки­ћу, ко­ји је це­ло­ви­та, без ијед­не на­пу­кли­не, лич­ност (пе­сник, ди­пло­ма­та, ко­ми­та, рат­ник, на­ци­о­нал­ни бо­рац, ин­те­лек­ту­а­лац, му­зич­ки на­да­рен чо­век), пе­снич­ка и људ­ска гро­ма­да, мо­же пи­са­ти са­мо та­ко што ће би­ти ак­ти­ви­ра­но све што ли­те­ра­ту­ра, без ика­квог оба­зи­ра­ња на жан­ров­ске ме­ђе, са­ма со­бом но­си и до­но­си. Она има ме­сти­ми­це и драм­ски на­бој. Мо­же­мо је чи­та­ти и као скуп спе­ци­фич­них „ди­ја­ло­га“ ко­је ме­ђу­соб­но во­де нај­ум­ни­је срп­ске гла­ве до­ба о ко­јем се пи­ше. Ње­но лир­ско ср­це чи­не Ра­ки­ће­ве, на­ве­де­не, пе­сме из ци­клу­са На Ко­со­ву (у књи­зи су да­ти и њи­хо­ви ауто­гра­фи): „Бо­жур“, „Си­мо­ни­да“, „На Га­зи-Ме­ста­ну“, „На­сле­ђе“, „Је­фи­ми­ја“, „На­пу­ште­на цр­ква“ и „Ми­на­ре“ (осма Ра­ки­ће­ва „ко­сов­ска“ пе­сма – „Кон­дир“ би­ће из­дво­је­на из овог ци­клу­са, али ће, у исти мах, до­би­ти и по­вла­шћен по­ло­жај у пе­сни­ко­вом по­ет­ском опу­су: увод­на је пе­сма Но­вих пе­са­ма /1912/, а у Ра­ки­ће­вој за­ве­штај­ној, „ко­нач­ној“ збир­ци из 1936. го­ди­не, у из­да­њу Срп­ске књи­же­не за­дру­ге – Пе­сме, по­ста­је про­ло­шка пе­сма чи­та­ве ње­го­ве по­е­зи­је). Њи­ма, по тач­ној Пеј­чи­ће­вој тврд­њи, „жи­ве­ло је и на­па­ја­ло се све Срп­ство“ (стр 151). Ра­кић је ус­пео у оно­ме што ни­је по­шло за ру­ком мно­гим ње­го­вим пе­снич­ким прет­ход­ни­ци­ма: ис­пе­вао је – до­ду­ше, фраг­мен­ти­зо­ван, је­гро­вит, али и све­о­бу­хва­тан у ње­го­вој кон­ци­зно­сти и при­гу­ше­ној и му­дрој сим­бо­ли­ци – еп, је­ди­ни ка­кав је мо­гао би­ти ис­пе­ван о нај­ве­ћој исто­риј­ској ра­ни срп­ско­га ро­да.

По­гле­дај­мо украт­ко „исто­ри­јат“ Пеј­чи­ће­ва ра­да. Ми­лан Ра­кић на Ко­со­ву је књи­га ко­ја је са­зре­ва­ла и скла­да­ла се по­ла­ко и по­ступ­но. У њу су угра­ђе­ни не­ко­ли­ки ра­ни­ји при­ло­зи Јо­ва­на Пеј­чи­ћа (на­во­ди их у „Би­бли­о­гра­фи­ји об­ја­вље­них де­ло­ва књи­ге“): књи­га Ми­лан Ра­кић на Ко­со­ву (1998), три тек­ста штам­па­на у ра­ни­јим кри­тич­ким књи­га­ма на­шег ауто­ра: „Мо­ћи умет­нич­ке, мо­ћи на­ци­о­нал­не све­сти. Гри­го­ри­је Бо­жо­вић: Ми­лан Ра­кић“ (Про­сто­ри књи­жев­ног ду­ха, Про­све­та, Ниш 1998, стр. 75–103), „Ми­лан Ра­кић и Је­фи­ми­ја мо­на­хи­ња“ (Про­фил и длан, Пла­то, Бе­о­град 2003, 93–103) и „Отац и син: Љу­бо­мир и Вла­де­та Ко­ва­че­вић. Јед­на са­хра­на у Бе­о­гра­ду 1912“ (Про­фил и длан, 119–124), три – „Ко­со­во Ми­ла­на Ра­ки­ћа“ (Зна­ме­ња и зна­ци, Апо­строф, Бе­о­град 2000, 51–58), „Ко­сов­ске пе­сме Ми­ла­на Ра­ки­ћа“ (Ми­лан Ра­кић, Над за­спа­лим Срп­ством, 2000, стр. 7–14) и „Ми­лан Ра­кић – до­бро­во­љац“ (М. Ра­кић, Над за­спа­лим Срп­ством, 75–80) – ко­је пи­сац, за­чу­до, не спо­ми­ње у би­бли­о­гра­фи­ји, два фељ­то­на: „Кон­зул, пе­сник, до­бро­во­љац – Ми­лан Ра­кић на Ко­со­ву“ (че­тр­на­ест на­ста­ва­ка у По­ли­ти­ци 1999) и „Ми­лан Ра­кић на Ко­со­ву и Ме­то­хи­ји“ 1905–1912 (два­де­сет три на­став­ка у Екс­пре­су 2002–2003) и два­де­сет осам при­ло­га у раз­ли­чи­тим пу­бли­ка­ци­ја­ма.

По­сто­ји у на­шој ли­те­ра­ту­ри већ са­да не­што што би­смо мо­гли на­зва­ти Пеј­чи­ће­вим (од­но­сно – нај­ви­шим) стан­дар­дом штам­па­ња књи­га (на овом месту ваља истаћи типографско мајсторство Љубомира Златановића). Књи­га мо­ра би­ти ле­па и на око (ова је кр­ца­та илу­стра­ци­ја­ма, ко­је су ње­но са­став­но и ве­зив­но тки­во; оне нам, ре­ци­мо, омо­гу­ћа­ва­ју да се упо­зна­мо и са сли­кар­ским де­лом пе­сни­ко­ве сва­сти­ке Ви­до­са­ве Ко­ва­че­вић /1889–1913/, нај­та­лен­то­ва­ни­је уче­ни­це Бе­те и Ри­сте Вук­са­но­ви­ћа и Мар­ка Му­ра­та; такође и косовским темама Надежде Петровић). Штам­пар­ске гре­шке све­де­не су на ми­ни­мум или са­свим уки­ну­те (ни­смо от­кри­ли ни­јед­ну). Сви пра­те­ћи еле­мен­ти ко­ји на­уч­ну сту­ди­ју чи­не за­о­кру­же­ном и ком­плет­ном пред на­ма су: до­да­так „Књи­жев­ни ју­нак“ у ко­јем је реч о при­су­ству Ми­ла­на Ра­ки­ћа (као чо­ве­ка и књи­жев­ног ју­на­ка) у ли­те­рар­ном де­лу Гри­го­ри­ја Бо­жо­ви­ћа, два­де­сет три до­ку­мен­та (из­ме­ђу оста­лих, Ра­ки­ће­ве пе­сме из ци­клу­са На Ко­со­ву /и ауто­гра­фи истих/; три тек­ста Гри­го­ри­ја Бо­жо­ви­ћа: „Оклоп­ник без стра­ха и ма­не“, „Муч­них да­на“ и „Ве­ли­чи­на Не­зна­них“; при­ло­зи ко­ји осве­тља­ва­ју „ју­на­ке“ Пеј­чи­ће­ве књи­ге; „Про­кла­ма­ци­ја Бал­кан­ског ра­та“ кра­ља Пе­тра I Ка­ра­ђор­ђе­ви­ћа итд.), оби­ман спи­сак – па­жљи­во раз­вр­ста­не – ко­ри­шће­не гра­ђе, би­бли­о­гра­фи­ја об­ја­вље­них де­ло­ва књи­ге, ре­зи­ме на шест је­зи­ка (срп­ски, ен­гле­ски, ру­ски, фран­цу­ски, не­мач­ки, ита­ли­јан­ски) и – не­из­бе­жан – пре­глед име­на. По­сло­вич­но на­уч­но ми­ну­ци­о­зан, Јо­ван Пеј­чић ов­де је над­гор­њао са­мо­га се­бе.

Аутор мо­за­ич­ки сла­же коц­ки­це, зна­лач­ки ци­ти­ра, ве­што ком­по­ну­је. Мо­то нас ин ме­ди­ас рес уво­ди у по­је­ди­не оде­ле књи­ге. Ни­је­дан глас се не из­два­ја/ис­ка­че из хар­мо­нич­но раз­бо­ко­ре­ног ви­ше­гла­сја. И оно што је пре Пеј­чи­ћа на­пи­са­но о ис­пи­ти­ва­ном та­ко је сло­же­но да де­лу­је као пра­во от­кри­ће. По­том сле­ди ана­ли­тич­ко пре­тре­са­ње син­те­ти­зо­ва­не гра­ђе: по­ве­зи­ва­ње, ба­ца­ње до­пун­ског књи­жев­но­и­сто­риј­ског ре­флек­тор­ског све­тла, „укр­шта­ње“. Ту се по­ја­вљу­ју – пеј­чи­ћев­ска – из­вор­на от­кри­ћа. Ми­лан Ра­кић на Ко­со­ву, у нај­ма­њу ру­ку, дво­слој­на је књи­га: сво­ди­лач­ка и от­кри­ва­лач­ка. Зи­да­на је на си­гур­ним те­ме­љи­ма: сва­ки уне­ти по­да­так ви­ше­стру­ко је из­ва­ган.Пам­ти­мо је као це­ли­ну, али и по упе­ча­тљи­вим и лу­цид­ним де­та­љи­ма. Скре­ну­ће­мо па­жњу на не­ко­ли­ке: Ми­лан Ра­кић као до­бро­во­љац у че­ти Вој­во­де Ву­ка; Љу­бо­мир Ко­ва­че­вић на са­хра­ни си­на је­дин­ца Вла­де­те; ме­ђу­на­род­на кон­фе­рен­ци­ја ми­ра (ка­ква иро­ни­ја суд­би­не!) 1899. го­ди­не у Ха­гу; ко­рек­ци­ја основ­не ти­по­ло­шке од­ред­ни­це Бо­жо­ви­ће­ве ли­те­ра­ту­ре (она ни­је књи­жев­ност из­ми­шље­них ли­ко­ва – ка­ко се твр­ди, већ исто­риј­ски ре­а­ли­зам – ка­ко аутор књи­ге о ко­јој пи­ше­мо пред­ла­же); пи­смо Јо­ва­на Жу­јо­ви­ћа Ни­ко­ли Па­ши­ћу; Ра­ки­ће­ва хо­до­ча­шћа по срп­ским ма­на­сти­ри­ма, цр­ква­ма, све­ти­ња­ма; пе­сни­ко­ва љу­бав за му­зи­ку; при­ча о до­би­је­ној оште­ће­ној ико­ни­ци ко­ја ће пе­сни­ку по­слу­жи­ти као пред­ло­жак за пе­сму „На­пу­ште­на цр­ква“... Бол ко­ји пре­се­ца Ра­ки­ће­ве гру­ди при по­ми­сли на Ко­со­во и Ме­то­хи­ју (Ста­ру Ср­би­ју), ко­ја је не са­мо по­зор­ни­ца де­ша­ва­ња рад­ње већ и зе­мља-ју­нак, ко­лек­тив­но би­ће ко­је па­ти и на­да се, са­ста­вље­но од љу­ди ко­ји се и зу­би­ма др­же за све­ту зе­мљу на ко­јој од ста­ри­не жи­ве – на­лик је на сим­бо­лич­ну цр­ну пру­гу ко­ју на­ла­зи­мо у Ан­дри­ће­вом ро­ма­ну На Дри­ни ћу­при­ја.

Пам­ти­мо, та­ко­ђе, и не­ко­ли­ке ре­че­ни­це и син­таг­ме спо­соб­не да у на­ма п(р)обу­де чи­тав сноп нај­ра­зли­чи­ти­јих асо­ци­ја­ци­ја. Спо­ме­ну­ће­мо са­мо је­дан при­мер: Ср­би­ја је, по кне­зу Ферст-Би­ло­ву, „сле­по цре­во Евро­пе“ ко­је у по­год­ном мо­мен­ту тре­ба „опе­ри­са­ти“.

Фу­сно­те ни­по­што ни­су не­што што се сме пре­ско­чи­ти, тре­ти­ра­ти ма­ње вред­ним од основ­ног тек­ста. И оне су, за­пра­во – спе­ци­фи­чан – основ­ни текст сту­ди­је. Њи­хо­ва, фор­мал­на, из­дво­је­ност за­ло­га је ди­ја­ло­шког усме­ре­ња књи­ге; оне „раз­го­ва­ра­ју“ са тек­стом уз ко­ји се на­ла­зе. На­ве­шће­мо, и ов­де, са­мо је­дан при­мер из фу­сно­те са стр. 190. у ко­јој је на­ве­ден Ко­ста Ст. Па­вло­вић, по­сред­ством ко­јег са­зна­је­мо ка­ко је Ра­кић про­бо­ра­вио две го­ди­не као по­сла­ник у Ко­пен­ха­ге­ну у исто вре­ме ка­да је фран­цу­ску ди­пло­ма­ти­ју у том гра­ду пред­ста­вљао Пол Кло­дел. Сле­ди нај­за­ни­мљи­ви­је: дво­ји­ца пе­сни­ка се дру­же а да при­том Фран­цуз не са­зна­је да је и Ра­кић по­е­та.

По­себ­ну па­жњу за­слу­жу­је стил ко­јим је књи­га на­пи­са­на. Од­ли­ку­ју га пре­глед­ност и ја­сност. Пун је драм­ског на­бо­ја. Па­ра­гра­фи су, по­пут оних у де­лу ве­ли­ког Ми­ло­ша Цр­њан­ског, углав­ном крат­ки. Основ­ни мо­дел Пеј­чи­ће­ва пи­са­ња је: бит­на чи­ње­ни­ца = па­сус. Ле­по­ту, и лир­ску, Пеј­чи­ће­ве ре­че­ни­це илу­стру­је­мо сле­де­ћим при­ме­ром: „По­мра­че­ног угле­да, са­мо је граф Лео­полд Берхт­олд остао да са пре­ста­ре­лим ца­рем још крат­ко вре­ме зна­ме­ну­је др­жа­ву чи­ја се бу­дућ­ност зва­ла – про­шлост“ (стр. 206).

Ми­ла­на Ра­ки­ћа, „елит­ног чо­ве­ка“ (То­дор Ма­ној­ло­вић), „пра­вог го­с­по­ди­на – ве­ћег не­го што је ије­дан у овој зе­мљи“ (Ми­лан Ћур­чин), чо­ве­ка ко­ји ни­по­што ни­је био „кан­це­ла­риј­ски“ ди­пло­ма­та ни­ти бес­крв­ни пе­сник, Пеј­чи­ће­ва књи­га, ко­ја под­јед­на­ко при­па­да књи­жев­ној исто­ри­ји и исто­ри­ји, от­кри­ва као ком­плет­ног чо­ве­ка чи­ја је ети­ка хар­мо­нич­но сра­сла с по­е­ти­ком. По­ред не­сум­њи­ве етич­но­сти ње­го­ве по­е­зи­је, по­сто­ји и по­е­тич­ност ње­го­ва жи­во­та. Наш пе­сник као да је сле­тео на зе­мљу рав­но из усме­не епи­ке. Не по­с­то­ји (исти им је из­вор, исто ср­це), ка­да је о ње­му реч, ни трун­ка су­ко­ба из­ме­ђу ре­чи и де­ла.

Пеј­чи­ће­вом књи­гом на пра­ви на­чин за­по­чи­ње би­бли­о­те­ка „Гра­ма­та“. Ка­мен је ба­чен са ду­хов­ног ра­ме­на; те­шко ће би­ти до­сти­ћи оства­ре­ну ме­ту. У Фран­цу­ској по­сто­ји еди­ци­ја „Пи­сци са­ми со­бом“. Ми­лан Ра­кић на Ко­со­ву је Ра­кић Пеј­чи­ћем. Јо­ван Пеј­чић је суп­тил­но, пси­хо­ло­шки ис­тан­ча­но, мак­си­мал­но акри­бич­но, за­ви­рио у ду­шу ве­ли­ког пе­сни­ка, от­крио скри­ве­но, осве­т­лио га из раз­ли­чи­тих угло­ва, учи­нио про­шлост жи­вом са­да­шњо­шћу. Јед­ном реч­ју, на­пи­сао књи­гу ко­јом Ра­кић тра­је као наш са­вре­ме­ник, а он сам – Јо­ван Пеј­чић – ле­ги­ти­ми­ше се као бу­дућ­ник на­ше књи­жев­не исто­ри­о­гра­фи­је.


Душан Стојковић

среда, 16. април 2008.

Dijana Kožović, Fragmenti iz dela M. Lukića...Drumovima Srbije uzduž i popreko...

"JEDANSLIKAR - JEDAN PESNIK"

...Vrsnom posmatraču tokom jednog skitačkog leta Hoseu Ortegi i Gasetu prividela se večna i neprikosnovena mladost kastiljanskih puteljaka. Oni su mu, ponekad, na rasplinutim i crvenim pejzažima ličili na krupni slikarev potpis. "Kad bi jedne noći nestali, kada bi ih neki drznik ukrao, Španija bi se našla u pometnji, postala bi bezoblična masa, svaki busen bi ostao zatvoren u sebe, leđima okrenut ostalima, divlji i nepristupačan. Mreža puteljaka je krvotok nacije koji je ujedinjuje i, istovremeno, omogućava da celim telom struji jedinstvena duhovnost...", kaže izvrsni Hose. Srbija nije Španija; Beograd nije Srbija; Srbija to je, možda, ona prava Srbija, na njenim drumovima i puteljcima.
Crnjanski 1933. godine Španiju gleda iz plavog vazduha, leteći nad njom; on je oduševljen Španijom, ali je bolje vidi Hose Ortega i Gaset, kao skitač, što je nekako i prirodno.
Nije isto videti jednu zemlju iz vazduha, iz voza, iz autobusa, automobila, ili peške, apostolski.
Ja sam Srbiju često gledao iz autobusa, kao i uoči Vaskrsa 2001. godine, kada se autobus prema Požarevcu, u prolećni sumrak, pokvario i zaustavio odmah iza vrčinske rampe, na samom početku putovanja.
Osetih ono što je Crnjanski naslutio tridesetih, nelagodu zbog povratka doba tegobnog i neizvesnog putovanja. Crnjanski je opisivao španski drum 1933. godine, verujući da se više neće putovati u "gvozdenom kavezu, u kojem se voze i naše sestre koze i naša braća goveda".
Crnjanski je mislio da se, pre, pre 1933. godine, iz čađavog voza jedva šta videlo...
Jedan srpski pesnik u rastu, u razmahu, čiji će prvi roman "Maestro per Pijetro" uskoro stići u knjižarske izloge, opisao je putovanje međugradskim autobusom, u jeku vojne kampanje najveće vojne alijanse sveta na srpske drumove i mostove 1999. godine.
Opisao je Srbiju u kojoj prašte eksplozije, ne kao kastanjete, jer bi to bilo operetski, kako se inače slikaju davno nestale iluzije. Opisivao je putovanje nenadmašno i ironično, kao Servantes; odavno se nisam tako gromko smejao čitajući neki novi srpski roman.
Slučaj komedijant dovodi me sve češće u nemoguće situacije. Već od početka 2001. godine krstario sam drumovima Srbije uzduž i popreko, severom, istokom i jugom Srbije; ponajviše smo se zadržavali na jugu Srbije, u okolini planine Radan, Ravne planine, Caričinog grada, Ivan Kule koju je želeo da mi pokaže pesnik koji je u njenoj okolini odrastao i opevao je : to je kraj, gde je konačno, pre nekoliko dana ušla naša vojska.
Tad, kad smo obilazili Ivan Kulu, Svinjište, Merdare, nadletali su nas predivni oblaci i zlokobni tuđinski avioni.
Sa nama je bio i profesionalni fotograf koji je načinio na stotine nezaboravnih slika. Južna Srbija je kao i španska Andalusia, iz vremena Crnjanskovih putovanja, pre svega agrarni problem Srbije, ali i demografski, i politički i nacionalni.
Bilo je snega i sunca na pustoj Ravnoj planini, u Đavoljoj varoši, pravo zimsko proleće oko Božića; sa nama ne beše Dijana, boginja lova, a ni Dijana Kožović, slikarka i putnik, čiji je pokojni otac rođen u ovim krajevima...
Sa jedne stene na vrhovima Radana, Golubovac - Manastirište, pruža se nezaboravan pogled na veličanstveni Kopaonik.
Na neopisivom vrhu Ivan Kule, isto, kao na vrhu tragične srpske povesti.
Ti predeli imaju svoju drevnu aromu i čekaju svoga slikara i pesnika; bilo nas je nekoliko, lekara, pesnika, i drugih, i svejedno je da li živimo u Principovoj, Srebreničkoj ulici, na Labudovom brdu, Bojniku, Zviždu : putevi koji su nas doveli na vrh Ivan Kule nisu patili od jedne strašne i surove fizičke patnje; u te puteve se nije zarivao gvozdeni put, veoma bolno, gotovo hirurški. Ne : činilo se da su ti putevi što vode kroz visoku svelu paprat i bukve, sneg i odbleske, nekako iskrsnuli iz zaboravljenog predanja.
Ti putevi su nas vodili prekrasnim predelima, do vodenica potočara, čija su vrata zakatančena, do prestonice kornjača i do drevnog i malog ivanjskog groblja nad kojim dominira stari i stameni gorun, do zapuštene grobljanske kapele u kojoj nađosmo živu kornjaču. Videli smo gorštake, drvoseče sa starim nemačkim teretnim vojnim kamionom i borove srušene, preprečene preko puta u blizini Vlasova; videli smo Srbiju sa visine, sa planina; i ona iako tužna i snuždena ima svoje nepoznato i prekrasno lice, koje se osmehuje kad se putuje Moravom, rimskim ili carskim drumom prema Nišu.
Srbija to je najposle ona prava moravska Srbija, koju ne treba zamišljati samo nego i proputovati, kao Deroko i Rastko Petrović, nekada, Isidora Sekulić, Crnjanski, Dragiša Vitošević, i drugi.
Mnoge planine i manastirišta duvaju kroz naša tela, rajski predeli, u ovo stoleće koje dolazi; jer ono što nisu naši prethodnici dovršili, što su samo slutili, što su možda tek načeli, opet je tu i opet nas čeka : ogromna sudbina našeg 14. i 15. veka.
Crnjanski je znao, i Rastko Petrović, da u Staroj Srbiji čekaju oblici; približili smo im se zaboravljenim putevima preko Radana i Ravne planine, na vrhovima Ivan Kule, ne slučajno na Božić ove godine. Jer smo putnici i istovremeno divni i čudni igrači nad visoravnima i morima, ali da bismo bili vidni nadaleko, do Azije i Afrike, nije dovoljno da igramo od ljubavi samo, kako reče Crnjanski, već i od sveljubavi.
Dijana Kožović je naslikala Srebrničku ulicu, proleće, sneg i behar, fasade zgrada i predele Kopaonika, i druge predele; ona spada u one naše slikare skitače, putnike; ne slika srpski drum, ali možda hoće.
Obradovalo bi me, ako bi ona, koja živi na Dorćolu i u krugu Dvojke, jednog dana okrenula svoj pogled posmatrača i prema srpskim drumovima i putevima, naročito onim nevažnim, možda i zaboravljenim, čak pomalo zaraslim, jer oni su puni izazova i divlje lepote.

Zbog čega?
Živim već dugo u gradu i vidim da je on "pokušaj izdvajanja koje čini čovek kako bi živeo izvan i nasuprot kosmosu, uzimajući od njega samo one odabrane, izbrušene i omeđene delove..."
Srpski drumovi, putevi, puteljci i čak putanjice ne izdvajaju se, oni vode prema prirodi nepatvorenoj, nerezbarenoj, prema kosmosu samom;prema izvorima lekovitim; obraslim ponegde kudravom i bujnom mahovinom; video sam to zimus, penjući se na vrhove Ivan Kule, do kojih se, kao i u Španiji, uspinju samo ovca i čičak, poslednji stanovnici nenastanjivog.
Video sam gavranove, koji se gnezde u ruševinama Ivan Kule; možda imaju na stotine godine; kružili su nad nama. Ne visoko.
Iz Dijaninih slika i akvarela, provejava grimasa tišine, zimske, beogradske, srpske; nema ljudskih figura; oglašava se tišina i možda izvesna melanholija sama sobom.
Novi časopisi se pokreću da se ponovo protrese drvo umetnosti kako bi sa njega pootpadali truli plodovi. Doneo sam sa Ravne planine jednu ogromnu pečurku koja je rasla na pet - šest metara visine na jednoj bukvi pravoj kao strela, pečurku koja liči kada se stavi na glavu na veliki turban nekog Sulejmana, i koju smo "skinuli", kao hajduci, oružjem.
Doneli smo i na stotine fotografija prekrasnih predela jednog zaboravljenog dela Srbije, nepoznatog najširoj javnosti.Za blagodat nove umetnosti, kako one pesničke tako i one slikarske, neophodno je biti veoma zahtevan, dostojanstvo umetnosti mahagonija ne dopušta ničiju popustljivost. Naprotiv, strogo zahteva stvaralačku spremnost da se sa njom uhvatimo u koštac. Umetnost mahagonija nije vlasništvo dobrih buržuja; a ako i jeste u njihovom ropstvu, treba je istrgnuti i učiniti neudobnom, verodostojnom, kao što su i srpski drumovi i putevi koje treba obnavljati...*
______
*
Dijana Kožović :PREDELI,izložba slika i akvarela (Biblioteka "Vuk Karadžić" - Zvezdara, Mala galerija "Miljković", Beograd, Bulevar kralja Aleksandra 298, 19. april - 10. maj 2001) (Program "Jedan slikar - jedan pesnik") - Video sam, pre nekoliko nedelja, uoči Vaskrsa, u otvorenom ateljeu Dijane Kožović, kada sam svratio da pogledam slike i akvarele koji su sada ovde izloženi oku posmatrača: Dijana ne slika srpske drumove. Ovde se objavljuje deo onoga što sam izgovorio na otvaranju Dijanine izložbe.Dijanine slike su mnogo bolje od onoga što sam povodom njih napisao. To sam osetio na otvaranju izložbe. Odjednom kao da su to bile neke druge slike, a ne ono koje sam video u njenom ateljeu. U čemu je stvar? Nisam se dovoljno bio udubio u njih, kada sam ih prvi put video. U ateljeu beše nekoliko umetnika; vodio se razgovor, a slike zahtevaju potpuno predavanje, udubljivanje; ponovno gledanje. ( 5. oktobra 2001. )
Miroslav Lukić ISTOČNIK. Odlomci ; godovi, panjevi i strugotina,25 knj. Umetnosti mahagonija, Beograd, ZAVETINE: Mobarov institut, 2002, str. 124 -127

Fragmenti iz dela M. Lukića, Istočnik, Milić od Mačve

"Likovi, predeli, enterijeri
u sužavajućoj (renesansnoj)
i rastućoj perspektivi" Milića od Mačve


Ove redove napisao sam sedamdesetih godina, kao student, kao mlad čovek, posle jedne izložbe spomenutoga srpskog slikara, i na njih skoro zaboravio; pronašao sam ih sasvim slučajno, tragajući za nečim drugim, decembra 2000. godine, jednog od onih dana kada sam pročitao u novinama da je Milić preminuo i sahranjen. Našao sam ih u rukopisu zaboravljene, u knj. ESEJA M. Crnjanskog (Beograd, 1966). Objavljujem ih sa zakašnjenjem od četvrt veka. Nisu prekucavani; napisani su rukom; znači, da ih nikada ni jednoj redakciji nisam ni ponudio. Sa slikarom me je upoznao njegov učenik i zemljak, inače moj prijatelj iz mladosti M. Aničić. Milić od Mačve pisao je i pesme, o kojima sam napisao veoma kritički prikaz pre nekoliko godina. Poslednji put sam video Milića na Fruškoj Gori, kada mi je i poklonio jednu od svojih knjiga pesama, možda 1993. godine, u jesen, na manifestaciji Milici u pohode...


*
U razgovorima sa Ekermanom o Rubensu, tačnije : o vanrednom Rubensovom pamćenju cele prirode, Gete veli, ne bez razloga, da je Rubens "celu prirodu nosio u glavi i ona mu je u pojedinostima uvek stojala na raspolaganju. Otuda ta istina celine i pojedinosti, tako da mislimo da je sve čista kopija prirode. Sada se TAKAV PEJZAŽ (istakao - M. L.) nikako više ne pravi; takav način osećanja i gledanja prirode sasvim je iščezao, našim slikarima NEDOSTAJE POEZIJA". Setio sam se ovih redova stojeći pred mnogim platnima Milića od Mačve u Galeriji Kulturnog centra Beograda.
Šta donosi ova izložba novo? Sam Majstor, povodom izložbe, rekao je ovo:
"Već sam taj naslov izložbe govori da se radi o jednom mom novom naporu da prostoru dam nove dimnezije, tj. da samoga posmatrača UVEDEM (isticanje - M. L. ) u sliku, u tačku gledišta (nedogleda) kako bi osetio prostor svuda oko sebe, a ne kao što je od renesanse do danas posmatrač pasivno stajao pred slikom i uvek projektovao u svome oku samo jedan te isti pravac, onaj od njega do tačke gledišta na horizontu. Jasno, ova orijentacija pruža i novu mogućnost da se uspostavi i slika sveta po VERTIKALI, a ne samo da imamo
predstavu renesansne slike sveta po horizontali".
"Slike predstavljaju najvišu istinu, ali na njima NEMA NI TRAGA OD STVARNOSTI ( kaže Gete, isticanje - M. L. ) . Klod Loren je znao realni svet napamet do najsitnijeg detalja i on ga je KORISTIO KAO SREDSTVO DA BI IZRAZIO SVET SVOJE LEPE DUŠE. A to je baš prava idealnost koja ume tako da koristi realna sredstva da se ispoljena istina pričinjava kao da je STVARNA". Milić od Mačve je, veli, "gotovo uvek sa zaprepašćenjem" osećao da su "priroda i ljudi majka svih inspiracija". Milić koristi i pojam "nadrealizam, nadrealističko", ali u jednom specifičnom smislu. Milić od Mačve, više nego drugi srpski slikari, njegove i prethodnih generacija, koristi kao građu i podsticaj ono što je , grubo rečeno, živa srpska tradicija. Ovaj slikar se napaja na istočnicima ove tradicije. Milić Stanković, čini nam se, nema genij jednog Rubensa, a ni Kloda Lorena, ako bismo pokušali da ga strožije poredimo sa ovim slikarima. Mada je mnogo bolje ako bismo ga poredili sa nekim drugim svetskim slikarima : Piterom Brojgelom ili Bošom. Milić Stanković dočarava prirodu svoga užega Zavičaja, Mačve, ali i drugih predela Srbije, pomalo na način Kloda Lorena da bi izrazio bogati svet svoje duše...

1. Likovi

Svi, ili bar većina likova, na platnima Milića od Mačve, opterećeni su nečim, čini nam se : sputanošću, strepnjom, starošću, blizinom strašnog, beznadežnošću, propadanjem. ( "Braća Mijajlo i Ćira", "Ranjeni Radovan sa granom", "Ukleti slikar", "Steva Ješkin", "Milić - ludi čovek", "Troludak Milić", itd. ) Od ovakvog osnovnog opredeljenja odstupaju dva tipa portreta : "roditeljski triptihon za rad Radovana i Desanke" i "Šćeri Simonida i Teodora". Karakter oca Radovana vanredno je pogođen, dočaran - to je portret verujućega (ne kažemo optimiste). Iz njegovog pogleda zrači vedriji pogled unapred. To je lik čoveka koji je zadovoljan sobom, ali ne sasvim. Vanredno je islikana ruka koja otkopčava gunj; originalan je i oreol oko Radovanove glave, kao i ono gnezdo na njegovom ramenu). Portret slikareve majke Desanke ( iz profila), doveden je do perfekcije. Tu ima mnogo neobičnih detalja : venac paprike, tikve, stakleni sud, peškir, draperija, Desankina haljina, kožuh, marama. Radost je potisnuta iz očiju, čiji je pogled osenčen prema tlu; pogled je potonuo u laku zamišljenost. "Šćeri Simonida i Teodora" zrače toplom atmosferom enterijera detinjstva...
Majstor rado slika i likove u grupi, koju okružuje jedan čudnovati svet. Milić je sklon prizivanju i dočaravanju prošlosti koja ne prolazi ; on stvara sintezu prošlosti i sadašnjosti koja ne nagoveštava Spas ( "Tvrđava Maglić sa čašom otrova").
Milić vrlo često ponavlja sopstveni lik - od blage zamišljenosti do krajnjeg beznađa. Među savremenim slikarima, Milić nije toliko ekscentrik, narcisoidan tip (kako se može učiniti na prvi pogled), koliko umetnik duboko svestan vlastitog identiteta, nacionalnog, egzistencijalnog; on je izmakao usudu vremena i vladajuće ideologije... Milić je, čini nam se, od onih slikara koji su duboko svesni usuda srpske sudbine, istorijske i tragične, tragizma postojanja...

2. Predeli

U predelima ne vidimo nikad ništa kao pojedinost, već sve u vezi sa nečim drugim, i od tog opredeljenja Milić retko odstupa. Milić dodaje blagost, koja predele oplemenjuje. Postoje aluzije i priče, ljupki detalji, koji nam govore o onoj drugoj Srbiji, nepoznatoj, pridavljenoj, zatvorenoj u boci. Milić možda jeste nacionalista - užasna etiketa u vremenu u kojem stvara, u kojem su nastajale njegove slike - ali nikada šovinista. Radikalni nacionalni ekstremista. Vanredne slike oblaka, nebesa, bregova, šuma, njiva, seoskih avlija, drveća, bara, zrelih plodova i klipova kukuruza, i drveća potonulog u belu zimsku tišinu; topljenje snega - sve su to slike nepoznate lepote slikareve rodne zemlje. Ambijenta u kojem je rođen i razvijao se. ( "Atoski vrtovi", "Sećanje na Brestovačku adu", "Usamljeni breg", "Dan dvadeseti : oktobar 1944.", "Pastoralna priča", "Stvaranje mladih venčanih planina u Mačvi", "Događaj nad Bentskom barom", "Mrtvi predeo", "Cvetovi Martinike", "Adenovirusni pejzaž Srbije", itd. )

3. Enterijeri

Ova izložba, verovatno jedna od najboljih, najimpresivnijih, najbogatijih u Milićevom stvaralaštvu, sigurno ne može biti iscrpena u jednom osvrtu. Milićevi enterijeri nisu ono čime se jasno potvrđuje da je reč o jednom od najznačajnijih srpskih slikara XX veka, oni možda dokazuju da slikar sa svojim tajanstvenim duhom stoji iznad prirode i da sa njom postupa sa svojim pravilima, nevidljivim, neizrečenim. Milić je imao izraženo religiozno osećanje i svest o njegovoj povezanosti sa tragedijom. On je od onih ređih srpskih umetnika koji su bili u prilici, sedamdesetih godina, da boravi u više navrata u Hilendaru. Omogućio je i svom zemljaku i učeniku Mikanu Aničiću, mom nekadašnjem prijatelju, studentu likovne akademije, da oseti važnost hilandarske riznice. Da li je Milić od Mačve srpsku nacionalnu tragediju, i tragediju uopšte, razumevao kao umetnik i slikar kroz liturgiju?
Milićevi enetrijeri su fantastični, ponekad sablasni, ispunjeni strpnjom i predmetima zaboravljenim iz okruženja seoskog domaćinstva. Ima i enterijera koji podsećaju na renesansne, i oni su divni. Iz enterijera puca vidik na vrhove brda i planina, na eksplozije belih oblaka, eksplozije svetlosti. Izvesna osamljenost obavija Milićeve enterijere, dobrota podvrgnuta prirodnoj nuždi umetnosti; strašno je lepo. ( "sapela me strašna opmena", "Kraj stare mape", "tajanstveni enterijer", "danka medonosnica pod baldahinom", itd.)
Da li se na ovoj Milićevoj izložbi razmahalo ono što je Geteu nedostajalo u njegovo vreme u slikarstvu : vanredni renesansni pejzaži, nedostatak cele prirode, nedostatak poezije, monumentalnost, veličanstvenost?

*
Veoma slavan u svojoj otadžbini, ali i žigosan, fascinirajući svojom pojavom i svojim slikarskim opusom, Milić je doživeo da njegova izvanredna izložba u Galeriji Kulturnog centra Beograda, ode u Brisel, kao primer stvaralaštva najistaknutije ličnosti savremenog srpskog i jugoslovenskog slikarstva.
Milić je postigao vanredno razvijenu umetničku smelost; njegova maštovtost se ne može porediti ni sa jednim drugim savremenim srpskim i jugoslovenskim slikarom. Milić je izvukao svoje slikarstvo iz intelektulane učmalosti i savremene pomodnosti i trivijalne jednoobraznosti, jednosmernosti, otkrivši na istočnicima žive srpske tradicije stvari vredne pamćenja. Stvarnost je na Milićevim slikama fantasmagorična. U sudaru sa stvarnošću svoga vremena, Milić od Mačve je stvorio slikarstvo koje bukti i u kome ne nedostaje poezija. Jedna začarana srpska oblast, divna i sujeverna na Milićevim platnima, Mačva, progovara naranxastožutim, rumenim, rumenotamnim i višnjevim tonovima, valerima. I vazduh u tom slikarstvu ima aromu, vazduh kroz koji lete ogromni balvani, manastiri, crkve, kule i cveće...
Kroz ovo slikarstvo progovara pamćenje cele seoske Mačve, i krikovi pamćenja Srbije kakva je zaboravljena. Milić od Mačve je apsorbovao mnogo šta podsticajno iz svetskog figurativnog i fantastičnog slikarstva (Brojgel, Boš), iz savremenog (Šejka), i u najboljim svojim stvaralačkim trenucima nadgradio je i dogradio koliko je to dopuštao njegov dar, sve ono što su počeli otkrivati i značajni srpski pesnici (pre svih Popa, Miodrag Pavlović), nastavljajući prekinute niti srpske umetnosti u najširem smislu reči...

*
Činjenica je da je Milić od Mačve bio i pesnik, koga nisam podržao kao kritičar, antologičar...
Milić od Mačve je stvarao u vremenu kada je bio jak pritisak SOCIJALISTIČKE KULTURE, METAFIZIKE, i ovaj se umetnik uspešno odupirao SOCIJALISTIČKOJ METAFIZICI. Milićevo slikarstvo nije tipično religozno slikarstvo. Milić je slikao JAZOVE DUŠE, a u njihovoj blizini je uvek tragedija, koja se ( po Rejmondu Vilijamsu) pojavljuje u prelaznim istorijskim periodima u kojima je vladajući poredak mitologije još aktivan ali ne i moćan, bez dinamičnosti i sposobnosti da se prolagodi novim pitanjima i novim složenostima... Da li je Milić od Mačve, kada je reč o tragediji vremena u kojem je živeo i stvarao, o tragediji nacionalnoj , o tragediji uopšte, tragediju razumevao kroz tragediju ili kroz liturgiju?

*
Kao umetnik, Milić se oslanjao na svet vizantijske i srpske srednjevekovne kulture, pravoslavlja. Uspešniji je u tome bio, kao slikar.
Milićeva imaginacija nije dovoljno istraživana.
Kod Šekspira, zna se, imaginacija je "delimično kontrolisana specifičnom religioznom stvaralačkom vizijom" , čiji "šavovi često pucaju, ona mestimično "procuri" u složenost koja se jedino dinamikom i borbom može prilagoditi osećanju sveobuhvatne sudbine. Ta specifična borba između protesta i usvajanja, između osećanja sudbine i misterije koja je prevazilazi je ono što Helen Gardner smatra "definitivnom tenzijom tragičke umetnosti" ". - Tragedija je u srednjem veku, i do današnjih dana, redukovana na žanr. Redukciju je započeo još Aristotel.
Odnos - RELIGIJA I UMETNOST, kod nas je nedovoljno ispitivan. Tim pitanjem bavio se Nikolaj Berđajev, sasvim uspešno, čini nam se; međutim, knjiga o tom problemu, objavljena 1914. godine, bila je zatrpana lavinom istorijskih događaja; nije čitana; nije dovoljno čitana; nije izvršila očekivani i mogući uticaj. U modernoj umetnosti XX veka postoji ogroman jaz, čitavi jazovi, između mogućnosti tragedije i pravog religioznog uverenja. Ponovljam svoje staro pitanje, staro već četvrt veka i koju godinu više?
Da li savremeni umetnici, umetnici modernog doba, XX veka, slikari, pesnici, kompozitori, tragediju razumeju iz tragedije ili kroz liturgiju? Bilo bi dobro da se može odgovoriti potvrdno; ali u tom slučaju bi vredelo navesti barem nekoliko primera umetnika ili pesnika, čija dela pružaju nesumnjiv dokaz razumevanja tragedije iz liturgije.
Da li je moguće razumeti tragediju iz tragedije? Svetovi se roje oko Gospoda, kao pčele oko procvetale divlje trešnje.
Imaginacija Milića od Mačve stvorila je svetove koji su njegovim savremenicima delovali fantastično. Oni su živeli u jednom svetu koji je potiskivao sve druge, i one nevidljive, osporavajući im očevinu...Milić je bio religiozan čovek, više u slikarstvu, nego u pesmama, ali ne na način jednog Miltona. Uprkos tome Milić Stanković nije razumevao tragediju iz liturgije, na žalost...

( Krajem decembra 2000 )

Miroslav Lukić ISTOČNIK. Odlomci ; godovi, panjevi i strugotina,
25 knj. Umetnosti mahagonija,
Beograd, ZAVETINE: Mobarov institut, 2002, str. 118-123

Moderna umetnost (ISTOČNIK; 0001) - Miroslav Lukić, ĆUTLJIVI, NEPOZNATI JEZIK I SVEČOVEK ISTOČNIK. Odlomci ; godovi, panjevi i strugotina, 25 knj. Umetnosti mahagonija

Teološko - antropološki gledano, Bog se obukao u "sedmoro nebesa", skrio se "preduboko od svih očiju. Da se sva sunca sliju u jedno oko, ne bi pregoreli sve zavese tvoje. Nisi se skrio namerno, Veliki Gospode, no nesavršenstvom našim. Razloženo i isitnjeno stvorenje ne vidi Te. Samo za onoga nisi skriven, ko je postao jedno s Tobom". Nesavršenstvo umetnosti, pre svega moderne umetnosti, najizrazitije je na primeru zemaljske mudrosti tvoraca moderne umetnosti.
Čime se ona hvali, razmeće? Pameću, eksperimentima, kratkopamćenjem? Moderna umetnost se razmeće velikim mislima, ali koliko u njoj ima mudrosti, rođene mudrosti?
Moderna umetnost vrvi od govorljivog jezika.
Da li je moderna umetnost rođena iz rođene mudrosti, iz devičanstva, iz neraskidive veze Devojke i Duha Svesvetog?
(" Mudrost se rađa a ne stvara. kao što se Mudrost rađa u Bogu, tako se ona rađa i u zmelji. Rođena mudrost stvara, no ne stvara se". ) Moderna umetnost ćutljivom jeziku i zamišljenom umu ne približuje se na način ženika duše naše, Duha Svesvetog.
Moderna umetnost je precenjena. Nikada nije bila Devojka, niti je mogla Devojkom postati. Kako bi je Duh Božji zamilovao?
Moderna umetnost nije stvorila sva čuda na zemlji i na nebu u XX veku.
Moderna umetnost nije nastajala na istočnicima, već dalje i drugde, na ušćima reka, na burnim jezerima i morima od pepela. Moderna umetnost nije stvorila stvaralačku mudrost, jer nju rađa Devojka. Moderna umetnost je kao raspusna žena koja stvara jalovo znanje. Koliko moderna umetnost - slikarstvo, književnost, film i pozorište može da vidi istinu?
Da bi se prečudna istorija neba i zemlje otpečatila u umetnosti ( pa i modernoj) , umetnost treba da postane Devojka. "Samo Devojka može da vidi istinu, a raspusna žena može samo da pozna stvari". Da bi se umetnost ispunila bleskovima kao Ohridsko ili Skadarsko jezero, kada sunce visi nad njim u podne, treba da se kloni govorljivog jezika, kao labud burna jezera.
Bog dolazi sa zrakovima, Svečovek sa svetlošću.
Moderna umetnost se probija kroz nepregledne mrčave, nepregledne šume Nadljudi i Podljudi. U dolini plačevnoj ona ne oživljuje mrtve kosti, kao Sin Božanski.
Politike, nasilja, ružnog, stihije - svega toga ima previše, previše; to je najbliže okruženje moderne umetnosti. Sva snaga, i lepota, i mudrost, za kojom duša celog Kada slike okruženja tzv. moderne umetnosti izađu iz umetnika, i kada slika Svečoveka ispuni dušu umetnika i zemlju svu, od istoka do zapada, i od severa do juga, možda će započeti prava religiozna epoha stvaralaštva.
Ne zalažemo se za kanonsku umetnost. Ne podcenjujemo modernu, iako se to može učiniti na prvi pogled.
Prava umetnost, ona koja još nije došla, ali koja će doći je - VASKRSITELJSKA. Iako je Gospod Jedini Vaskrsitelj. "Vaskrsava mrtve od jutra do mraka, i od mraka do zore.
Ono što jutro sahrani, uveče Gospod oživi, i ono što veče sahrani, ujutru Gospod oživi".
Gospod je bolji od grobara, oca i majke, i brata i sestre. Gospod budi i oživljuje, ono što oni zatrpavaju i sahranjuju.
Umetnik, ako je istinski, ima jedan jedini valjani obožavani Prauzor. Gospoda, Svečoveka.
Umetnici, ako su istinski, najviše liče na decu i svetitelje, na te granice između carstva bića i seni nebića.
Moderni umetnici, nije vaš život ni onaj što je u vama, niti onaj, kome ste vi poslužili kao kanal. tuđe je sve, osim zla u vama, i odgovaraćete za krađu i razbojništvo.
Odgovaraćete za krađu, jer ste tuđe nazvali svojim; i za razbojništvo, jer ste tuđe osakatili i porušili.
Nema roditelja na zemlji. Roditelj je na Nebu. Na zemlji su samo staraoci. Oni, što sebe nazivaju roditeljima na zmelji, lopovi su i razbojnici...

Miroslav Lukić, ĆUTLJIVI, NEPOZNATI JEZIK I SVEČOVEK
ISTOČNIK. Odlomci ; godovi, panjevi i strugotina, 25 knj. Umetnosti mahagonija,
Beograd, ZAVETINE: Mobarov institut, 2002, str. 105-106

уторак, 8. април 2008.

Fragmenti iz dela M. Lukića, Pesnici, Poezija, ...Genije jemči za osobine srca...

2. januar 1976. Genije jemči za osobine srca. Čovek nije manje besmrtan od duše...Duša ne umire. Napredak postoji. Dobro je neuništivo. Antihristi, pali anđeli, večne muke, religije - sve je to samo posledica sumnje. Dante i Milton su, opisujući po naslućivanju adske predele, pokazali da su obične hijene. Rezultat loš. Njihova se dela ne kupuju.
Čovek je hrast. Priroda ne zna za snažniji...
( Lotreamonove parafraze...)
Čovekovo srce je knjiga koju sam naučio da poštujem...
Čovek je pobedilac himera, sutrašnjica, red od koga dršće haos, razlog pomirenja. On sudi o svemu. On nije glup. On nije crv. On je čuvar istine, zbir izvesnosti, slava, a ne izrod prirode. Ako je skroman, ja ga hvalim...
Poezija mora da ima za cilj praktičnu istinu. Ona izražava odnos koji postoji ismeđu osnovnih načela i drugostepenih životnih istina. . Svaka stvar ostaje na svome mestu. Poezija ima težak zadatak. Ona se ne meša u političke pokrete, u društvena uređenja, ne pravi aluzije na istorijska razdoblja, na svrgavanje vlasti, na ubistvo kraljeva, na dvorske spletke. Ona ne govori o borbama koje čovek ponekad vodi sa samim sobom, sa svojim strastima...
Pesnik treba da je korisniji od bilo koga građanina svoga plemena. Njegovo je delo zakonik diplomata, zakonodavaca, učitelja mladeži. Daleko smo od Homera, Vergilija, Klopštoka, Kamoensa, od slobodnih uobrazilja, od sastavljača oda, od prodavaca epograma uperenih protiv božanstava. Vratimo se Konfučiju, Budi, Sokratu, Isusu Hristu, moralistima koji su, umirući od gladi, obilazili gradove!...

Miroslav Lukić:Posvećeno drvo: ZAVETINE 1-2
Beograd: Mobarov institut:Zavetine, 2002, Dela Umetnost mahagonija, knj. 29, str.44 -45

Izveštaj iz pepela: Miroslav Lukić:Posvećeno drvo : ZAVETINE 1 - 2

...Umro sam, ko zna koji put, i - oživeo. Jutros. Prve misli : ubodi žaoka. Odavde do Stambola, od moje postelje, radnog stola, do kraja Istoka : trag kopita; dejstvo Vlaške mađije. Video sam smrt. Video sam senku koja je prošla kroz vodu ne udavivši se. Ženama je dato da rađaju, ali one su povezane sa smrću zlom. Video sam majku koja je sahranila svoju ćerku u najboljoj mladosti, snazi. Video sam - groblje, nepregledno. Video sam vatru koja sve sagoreva. Video sam kako kopaju - rake. Što više uzimaju - više ostaje, što manje uzimaju - manje ostaje. Naslutio sam svoju, i mnoge druge sudbine. Smrti bi, ipak, smrtni ljudi trebalo da se boje. Svakom zlo čini, nikog se ne boji, svakom nad glavom stoji.
Ubodi žaoka. Kurtizana. Prigovori. Kučine. Otac. I sin. Rezignacija.Računica. Zlo ništa ne radi u pola. Vlaška mađija. Iako si mi sestra, pokri se! Kod kuma i sir je skup. Kurvar i kurva imali bi ćeif da budu svi ljudi takvi. Mrtvi živima oči otvaraju...Od sudbine se ne može uteći..


Miroslav Lukić:Posvećeno drvo : ZAVETINE 1 - 2
Beograd, Zavetine: Mobarov institut, 2002, 29. knj. Umetnosti mahagonija, str, 36

Dela Miroslava Lukića, Fragmenti.Raskovnik

....Vuk je išao, gledao, slušao, beležio, spremao za štampu, štampao, sakupljao pretplatnike i pristalice, organizovao saradnju slepaca i svetskih pisaca, primao nauk od neučenih i nemoćnih i davao nauk učenima i silnima, sokolio saveznike i tukao protivnike. Naše književnike - "diletante" i "fušere", kako ih je nazvao 1834 - upućivao je ne samo na evropske uzore nego i na srpske narodne pesme...
Polanjske godine...Kako ih otvoriti? Uz pomomoć rezerve duha, učenja, Vovenarga? Vuk je bio hrom, kao i pokojni otac jednog od mojih najboljih pripovedača. Zvali su ga Krivi, i ličio je na Lava Tolstoja. Poslednji put sam ga video na jednom bregu iznad klisure sa brojnim unukama i stadom ovaca u težinjavim gaćama... Vuka smatraju obnoviteljem srpske književnosti, reformatorom; a on je došao kad je već sve rečeno, došao je i suviše kasno, posle više od hiljadu godina otkako su Srbi zakoračili u hrišćanstvo, svet i otkako misle. Što se tiče načina života Vukovog, njegovih zagonetki, mana, možda i podvala, i ostalog, od svega mu je ugrabljeno ono što je najlepše i najvrednije. Vuk je samo pabirčio posle prethodnika i najsposobnijih od savremenika...Istorija koja počinje sa njim i traje posle njega, istorija je pabirčenja... Tu istoriju su oblikovale duševne strasti, razum, dva takmaca, dva lažova, dve varalice...Strast i razum uzvraćaju udarce jedno drugom, formirajući obmanu koja je ista, dugotrajna...
.... Među onima koji su se bavili odgonetkama, ostavljajući o tome pisane fragmente, nema ni jednog svedočanstva koje je overeno pečatom veličine čovekove uzvišenosti. Jer su u ovim parohijama na jugu Balkana odvajkada izbegavali da se suoče sa upoznavanjem svoje ništavnosti. A svoju ništavnost treba upoznati konačno i do kraja. Drvo ne poznaje svoju ništavnost : znati za svoju ništavnost, znači biti velik. Sva beda ovog sveta samo svedoči o čovekovoj veličini. To je gospodska beda, beda svrgnutog vladara (Paskal).
Našao sam raskovnik, tamo gde ga niko ovde nije tražio.Paskal je bio sjajan raskovničar; video je dostojanstvo do koga se vredi uzvisiti. Prema čoveku je bio blag i istinit. ...Kakva je himera čovek? kakva novost, kakav haos, kakva protivurečnost? Vrhovni sudija, glupak, crv, čuvar istine, zbir neizvesnosti, slava i zagonetka prirode; ako se hvali, ja ga ponižavam, ako se ponižava, ja ga uzdižem, i uvek mu protivurečim, sve dok ne bude shvatio da je on jedno neshvatljivo čudovište...

Miroslav Lukić: Posvećeno drvo: ZAVETINE, 1-2
Beograd: Mobarov institut:ZAVETINE, 2002, Dela, knj. 29, str. 37-38

Ćutanje... Fragmenti iz dela M. Lukića

....Sve se povuklo u neko hiljadugodišnje ćutanje i činilo se da če se ono nastaviti još nekoliko hiljada godina.
Svi su predmeti u kući ćutali, kao i dukati Marije Terezije, i nijedan mi nije tih prvih godina pričao o sebi; i zemlja je u bačti ćutala, iako je ona znala sve o rodu kojem sam pripadao. Ona je bila tamna i teška; sipao sam je u kantice za masnu farbu preostale od farbanja prozora; dodavao vodu i mesio je, kao baba i majka, ili druge moje babe i rođake; i pravio od nje figure jaganjaca, dece, pasa, svinja...
Da, postojao je i jedan sto od čamovine, koji je pokojni pradeda, kako su uzgred govorili, kupio pre 1900. godine, ili u Budimpešti ili u Rumuniji; sto koji je nadživeo svoje majstore i sopstvenike; i jedno koplje za zastavu pod strejom stare kuće, na kome je pokojni deda u vreme izbora nosio svoju partijsku zastavu - sve su te stvari ćutale. Ćutale su ćutanjem umetnosti mahagonija. Koren te umetnosti otkriven je vrlo rano, u ambisima detinjstva; video sam ga, zahvaljujući dubokom ćutanju svega što me je okruživalo.
Ćutanje me je vaspitavalo, uz njega sam odrastao; razvijao se zahvaljujući njegovoj strogoj disciplini.
Razlika između hiljadu i hiljadu drugih umetnika, na Balkanu, i u mojoj zemlji, i po svetu, pre svega u Evropi, i dalje, i mene je u tome što nisam bio veoma, ili relativno, strpljiv; što sam čekao da, sve te stvari koje su me formirale, progovore same iz sebe.

Ćutanje je moj zdenac, moj Eldorado, moja osnovna škola, gimnazija i univerzitet. To nije ćutanje isihasta, koji su imali u davnini svoje manastire u najbližoj okolini moga rodnog sela; to je bilo ćutanje stvari, koje su sve nadživele, kao jedan stari pečat iz manastira Dajše, slučajno pronađen u ataru moga sela, prilikom vađenja panja jednog ko zna koliko starog goruna. To je bilo ćutanje : genealogije, rodoslova, krvi, neba i gena.
Iz toga ćutanja su dolazile basme mojih baba, ili drugih starica; iz tog drevnog ćutanja se oglašavala, fragmentarno, porodićna mitologija...Behu mi potrebne decenije da bih počeo da je shvatam, razumevam onako kako treba...

Miroslav Lukić : Posvećeno drvo: ZAVETINE, 1-2
Beograd, Mobarov institut:ZAVETINE, 2002, str. 87-88

Na bregovima srca, Bogu iza leđa... ( Dela Miroslava Lukića, Fragmenti )

....Sa Arhipelaga oklevanja i iluzija, otplovih na ostrvo genijalnih usamljenika. Tamo sam položio zakletvu geniju i posle toga više se nisam obazirao ni na kakve smrtne prepreke, iskidavši sve moje veze života. Obavezu nisam prekinuo za ljubav prijatelja, a prijateljstvo jesam jednom prekinuo za ljubav ljubavi...Tako se činilo. Kažem sada, kada znam da je bila Ružno. Nije mi rodila, jer nije mogla da mi rodi - ni jedno dete, prvo dete ljudske lepote, božanske lepote, umetnost...Ja sam došao iz misterije, ja sam govorio i živeo misterije, a ona u to nikad nije mogla verovati. Ona je verovala u zlatno tele, čvrstu monetu. Bio je to pozni nesporazum - pesnika i žene, koja nikad nije bila dete, pa je i teško mogla da postane potpuna žena...Upoznao sam je prekasno, kao veteranku jednog starog i prekaljenog zanata... Imala je lažno naličje moje Diotime... I kad se osvrnem, gde god pogledam, vidim nizove radosti sahranjenih...
Sada živim na ostrvu genija, na bregovima srca Bogu iza leđa. Volim ovaj zavičaj, koji mi je zagorčao život još u mladosti, posvuda. On ima boju moga srca. Sanjao sam da podignem Muzej žive tradicije; zar nije dovoljna koliba od kamena, drveta, mahovina, bagremlje i žbunje jorgovana? Grmlje kupine i svakojako drugo grmlje?...

Miroslav Lukić: Posvećeno drvo:ZAVETINE 1-2
Beograd:Zavetine:Mobarov institut, 2002, Dela Umetnost mahagonija, 29. knj.

ЗАВЕТИНА Непозната Србија

ЗАВЕТИНА Непозната Србија
tumblir

Вредновање.Сазвежђе ЗАВЕТИНА